KAKO SAM UPOZNAO KONCZ ZSUZSU –PRVI DIO

KONCZ ZSUZSA

JOJJ  KEDVESEM
HAJDE DRAGI


Hajde dragi
Dođi, reci mi što osjećaš
Šteta je tajiti, jer vidim ja to
Hajde dragi
Dođi, reci mi što osjećaš
Život nije priča za djecu


Hajde dragi
Jer tvoje lijepe oči su suzne
Osjećaš da si želio nešto drugo
Hajde dragi
Jer tvoje lijepe oči su suzne
Sad osjećaš da si se razočarao


Ne budi tužan
Mislim to ozbiljno
Da pripadaš meni
I da ja pripadam tebi
Vidjet ćeš, stvari će se srediti
Imat ćemo još lijepih dana


Hajde dragi
Dođi, privij se uz mene
Voli me sad onako kao nekada
Hajde dragi
Dođi, privij se uz mene
Zagrli me onako kao nekada


Ne budi tužan
Mislim to ozbiljno
Da pripadaš meni
I da ja pripadam tebi
Vidjet ćeš, stvari će se srediti
Imat ćemo još lijepih dana

Preveo i prilagodio Živanović Aleksandar

Koncz Zsuzsa je pjevačica koja je tokom godina, još tamo od kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, postala legenda i jedna od najpoštovanijih izvođačica u Mađarskoj. No o tome ću drugi put. Sada želim ispričati jednu drugu priču.

2008. godine slučajno sam na Internetu naletio na Zsuzsinu web stranicu i vidio na njoj da će ona uskoro nastupiti u Pečuhu. Pošto uopće nisam bio upoznat sa njenim repertoarom, počeo sam intenzivno preslušavati njene pjesme na You Tubeu. Znao sam da na ovaj koncert moram otići.

Inače, sa Zsuzsom sam bio upoznat od svog ranog djetinjstva, jer je stalno bila prisutna na mađarskom TV-u. Bile su to njene najplodnije godine, od samog kraja 60-ih pa sve do kraja 70-ih. No u jednom trenutku Zsuzsa je nestala sa TV-a, a ja informacije o njoj nisam imao odakle primati. I imao sam u glavi tu zamisao da se Koncz Zsuzsa prestala baviti glazbom još tamo krajem 70-ih. No kako sam pregledavao njenu stranicu, shvatio sam da je ona ustvari sve ove godine bila prisutna na mađarskoj estradi i da je u periodu od kraja 70-ih snimila još hrpu albuma i održala mnogo, mnogo koncerata.

1994, dok sam živio u Mohaču u Mađarskoj, Zsuzsa je nastupila u Mohačkom kinu pred dvjestotinjak ljudi i bilo je to nešto toliko impresivno da nisam mogao vjerovati. Još ni tada nisam slutio da to Zsuzsa ustvari predstavlja svoj novi album, mislio sam da je samo pozvana da održi koncert od strane nekog mađarskog političara pred izbore.

I sada je već 2008. godina Za Zsuzsu nisam čuo od one 1994. Kao što rekoh, Zsuzsa je trebala nastupiti u Pečuhu za par dana. I kako sam odlučio da ću otići na njen koncert, tako se sve urotilo protiv mene. Autobusi za Mađarsku iz Osijeka nisu išli, vlakom se nije moglo, jer su baš u to vrijeme mađarski željezničari štrajkali, prijatelji koji su imali auto bili su onemogućeni da me povezu, i ja više nisam znao što bih. Teta mi je na to rekla da je to znak od Boga da ne idem. A ja sam joj rekao da je baš sve to znak od Boga da odem na taj koncert. I desilo se čudo. Moj rođak iz Mađarske došao je po mene autom, s jednom rukom u gipsu, i prevezao me u Mađarsku. Na mađarskoj carini rekao je da dolazim tražiti posao u Mađarskoj, da carinici ne pomisle da nosim drogu sa sobom.

Koncert je bio predivan, iako sam bio skeptičan po pitanju toga da Zsuzsa još uvijek može dobro pjevati, jer tada je već imala 61 godinu. Toliko sam odlijepio na Zsuzsu na tom koncertu da sam odlučio otići na sve njene buduće koncerte u blizini, a po potrebi i dalje. Želio sam ponovno doživjeti onu ljepotu koju sam doživio u Pečuhu.

Tako sam iduće godine otputovao u Vesprem, gradić nedaleko od Balatona, i nisam mogao vjerovati da bi Zsuzsa sada, sa ovom sadašnjom slavom i veličinom, opet morala održati koncert u jednom kinu, doslovno pred tristotinjak ljudi, a možda i manje. Nije istina da nije bilo više zainteresiranih za njen koncert. A i ja sam ovdje doživio pravi šok. Zsuzsa je smanjila jačinu zvuka na razglasu toliko da se moglo čuti šuškanje papira tokom koncerta, jer joj je netko rekao da njenu publiku ipak ponajviše čine dedice i bakice od šezdeset i sedamdeset godina, pa Zsuzsa nije željela da im glasnim koncertom ošteti sluh. Time što je smanjila ton, čarolija se izgubila. Koliko god da su se Zsuzsa i band trudili, jednostavno nisu uspijevali napraviti dobar koncert.

Inače, ja sam već u međuvremenu u Pečuhu pokupovao sve Zsuzsine albume koji su me zanimali, znači prvih jedanaest albuma, i toliko sam zabrijao na nju da sam jednog za drugim, njene CD-ove preslušavao kod svoje kuće toliko glasno da me jedan susjed skoro nokautirao zbog toga. Trajalo je to preslušavanje dobre dvije godine, i to svakodnevno. I to tako da Zsuzsu ipak nisam stišao.

I onda opet Zsuzsina nova turneja. Vidio sam da u Pečuh ne dolazi, nego obilazi mjesta uglavnom na sjevernom dijelu Mađarske. Tako sam uočio da svira i u Debrecenu, a mislio sam, kako je prostor u kojem se koncert imao održati vrlo velik, ipak će razglas morati biti jači, pa sam kupio kartu za treći red, odmah ispred golemog pojačala.

Kada je koncert započeo, ja sam sjedio bočno od pozornice sa lijeve strane. Zsuzsa je primijetila, jer je bina bila dobro osvijetljena, kao i prvih par redova sa publikom, da pjevam svaku pjesmu skupa sa njom. Ne znam što se to desilo među nama, ali Zsuzsa je dvije trećine koncerta provela na bini stojeći ravno ispred mene, okrenuta tako bočno prema cijeloj dvorani, što je možda bilo malo nepristojno od nje prema publici, ali meni je izuzetno godilo da ona pjeva skupa sa mnom, promatrajući me i gledajući ravno u mene cijelo vrijeme.

Živanović Aleksandar